There's a Devil Waiting Outside Your Door

Napomena: prvih nekoliko redova će biti u srcedrapajućem reži žile tonu. Unaprijed se ispričavam na tome.

Nikako nisam bio fer niti prema dragim čitateljima, ali ponajviše prema blogu. Čitajući stare postove, shvatio sam da sam odrastao uz njega. Štrikali i pleli smo skupa, kopali u vrtu i kosili, pili, putovali, ratovali i svađali, zajebavali. Bio mi je najbolji prijatelj, jedina nada u teškim trenucima, lanac i podvodac kojim je čvrstom rukom upravljao on. A, priznajem, znao sam biti luđi od kravljeg ludila, bijesniji od bijesne koze, žalosniji od prosječne Balkanke kojoj roditelji nisu priuštili novo poprsje. U širokoj paleti mojih raspoloženja, mojih postupaka i psihofizičkih stanja, nikako nije proživljavao utopiju uz mene, ali ni u jednom trenutku nije dozvolio da skrenem ionako s krivog puta na kojem sam se nalazio i stanem na paštetu. Koliko god jebeno čudno zvučalo, blog me u neku ruku i odgojio i učinio od mene osobu kakva sam sada. Tek toliko da mu novim postom dam do znanja da sam živ i da mi i dalje beskrajno znači. Naposljetku, da ga nije bilo, vjerojatno nikada ne bih upoznao svoju Jedinu. Vjerojatno nikada u životu ne bih bio sretan. Ti, blogo moj, ti si mi podario najveću sreću u životu. Podario si mi Nju. Hvala ti!

Lagana retrospekcija. Protekle dvije godine sam živio na relaciji Sisak, Zadar, Dubrovnik. Dobro, daleko najduže u Donatovom gradu, epicentru patriotizma i narkomanluka. Toliko kilometara prevalio, toliko letova letio, toliko smrdi ovo jebeno sredstvo za zaprašivanje komaraca da mi ometa ionako nezavidnu koncetraciju. Pjesma Turn the page može približno opisati moj život u to vrijeme kao što ja mogu napisati elaborat o oplodnji dabrova. U intelektualnom i stručnom pogledu, ne mogu reći da sam nešto posebno napredovao, srećom nisam ni nazadovao. Kao da stoljećima, vijekovima se nisam pomaknuo s jedne točke. Ne znam. Neka drugi sude. Klasično za mene, jutra sam više manje prespavao, poslijepodneva provodio na poslu, a u slobodno vrijeme radio na sebi i na voljenoj. Neka mi ne zamjere Nora Roberts i ona druga ljubić divljakuša, ali sve knjige ovog svijeta nisu u stanju predočiti koliko je čarobno lijegati u krevet i buditi se pokraj osoba koja vam je veća od svemira i kojoj ste vi veći od svemira. Bez obzira na greške koje činim, bez obzira na sve moje mane, ona je uvijek tu za mene. Ma da sam cijeloj galaksiji stao na žulj, da sam novi Hitler u nastajanju, ona će me čekati raširenih ruku, čvrsto pritisnuti uz sebe i reći: ti si moj maleni medvjedić Hitlerić i volim te.

Već dva mjeseca sam u rodnom i najdražem mi Sisku. Klasično za mene kada sam tu, u jednoj ruci knjiga, u drugoj piva, poluispravna ležaljka i balkon. Dani i noći suhoparno i prozaično prolaze brzinom nestanka ćevapa iz FBI-a. I, ne, nije mi jasno zašto određeni ljudi gaje averziju, blago rečeno, jer je vlasnik Rom. Ako ćemo gledati s rasističkog stajališta, koja ti je razlika ako ti se gadi cigansko meso pa ne želiš jesti tamo, ali zato odeš Kod Nase koji je šiptar i eutaniziraš albansko meso. Ne razumijem, ali moram priznati da me takve stvari itekako zabavljaju, jer kao što rekoh, dani su mi više manje ubij Bože monotoni. Back to the topic. Drago mi je što se neke stvari nisu promijenile, jer plašila me pomisao da sve seoske pa i mačke iz daljih krajeva, bi mogle promijeniti dvorište za produženje svoje loze. Ali ne! I dalje su tu. I dalje ih na trenutke ima deset, dvadeset, čak i više ako su muževi pomorci došli s dalekog puta. Čak su i neki psi počeli dolaziti. Moram priznati da mi je izuzetno drago kada čujem kolektivno predenje tih krznenih stvorenja, lovačke priče uličnih pasa, a huk sove u noći objasanoj mjesecom je posebna priča. Sve životinje su dobro došle na moje ognjište. Majka me već u par navrata pitala da dobro pa gdje nestaju tolike količine mlijeka. Objasnio sam joj situaciju, žena je odgovorila da razmislim o nabavci krave. Čak sam u nekim trenucima se toliko unio u priču da sam razmišljao o majčinom savjetu (Btw. zna li netko vole li mačke kozje mlijeko? Susjed na kraju sela ima koze, a znam klinca koji za 20 kuna radi sve.) No, ubrzo bi me u tim, za život presudnim razmišljanjima prekinuo glas razuma koji bi me klepio jednom iza uha i rekao: daj, Ivane, budi razuman. Nitko na ovoj planeti ne iznajmljuje krave, a i da je iznajmljuje, gdje ćeš s njom. Nemaš mjesta ni za kosilicu, a kamoli za toliku životinju. Koji ti je kurac! Daj ohladi. Pij pivu i shut the fuck up. Jebiga, jednostavno imam potrebu brinuti, skrbiti o nečemu dok poput Asketa samujem u rodnoj grudi.

Zadnjih mjesec dana sam se potpuno zaljubio u Daleki istok, točnije u Japan, još preciznije u njegovu književnost, u pisca Harukija Murakamija. Inače nisam čovjek zatvorenog uma, čak potpuno suprotno. Jedna od jako malo karakteristika koju mogu sa sigurnošću tvrditi za svoj lik i djelo je da sam ultra liberalan. Ne znam zašto ni iz kojeg razloga sam gajio predrasude, zapravo ne bih rekao predrasude već stereotip prema japanskoj književnosti. Poštujem i iznimno cijenim njihove stanovnike, radne navike, kulturu, mentalitet pa i državnu uređenost. Imao sam priliku i čast neke i upoznati budući mi je najdraža iz Dubrovnika, a u tom gradu tokom ljetne sezone ih ima toliko koliko Nives Celziju nema talenta za književnost. Znači, vrlo mnogo ili jako puno. O njima mogu pričati samo o superlativima. Lijepa naša i većina ljudi koji obitavaju u tom plemenu mogu samo sanjati, ma ne mogu ti dosanjati svojim zakržljalim imitacijama mozga razinu na kojoj se nalazi zemlja izlazećeg sunca. Ok, Ivane, sada se vrati na temu. Da, mogao bih. Uvijek sam razmišljao o njima kao o tech freakovima, neprikosnovenim vladarima borilačkih vještina, prekrasnoj izvornoj glazbi, geishama, mudrim životnim filozofijama i da ne nabrajam dalje. A ne, moram još spomenuti taj njihov čudesan mentalni sklop koji je drugačiji od našeg u tolikoj mjeri koliko su velike šanse da će modni mačak doći na koncert Gorgorotha u Močvaru. Na koncert holograma dođe više od pedeset tisuća ljudi. Uistinu su posebni. I uza sve te karakteristike, jednostavno nisam mogao infiltrirati Japanca u omiljene mi velikane književnosti. No, brane su popustile, puknule kao vodenjaci u trudnice i Ivan je odlučio dati šansu japanskom piscu. Impresioniran, fasciniran, zatečen. S tolikom lakoćom pisano, tako lako se čita, nevjerojatno. U svojoj karijeri knjiškog moljca, skoro da nisam naišao na pisca, pa gotovo ni na štivo koje je vrhunska roba, a da stranice nestaju kao bundeva kada je se dočepa gladna svinja. Razjaren poput Thompsona ako dirneš u njegov dio svemira, shvatih da u knjižnici ima svega pet šest njegovih romana, a moja malenkost upravo čita zadnji. Tko zna, možda mu ni novele nisu loše. Definitivno moja preporuka svima pa i onima koji vrišteći bježe od knjiga.

Počeh se rekreirati otkad se vratih. Može me se naći u Starom gradu ili na segestinom igralištu kako trčim i trčim. Kilometre i kilometre prevaljujem svaki drugi dan. Aha, how yes no. Kilometre i kilometre je patološka laž. U vrlo nezavidnoj formi sam. Jedva da bih mogao konkurirati u branju cvijeća na olimpijskim igrama za paraplegičare. No, mora se i to reći, sve sam bolji i bolji. Kontinuirano vježbam, kondicija raste, serotonin se luči. Ni sklekovi mi nisu stran pojam. Ako na kraju godine ugledate novog, ali blijedog kao paški sir Hulka, to sam samo ja. Dobri duh, odnosno prosječni backend pa i frontend Web developer.

Današnji dan je ispunio sve parametre. Kiša je padala, sada je oblačno, drastično je zahladilo, ali nema temperature do 18 stupnjeva celzijusa plus tmurno, kontemplativno vrijeme. Ne volim vrućinu. Podnosim je dobro, ali nisam i pobornik. Sunce izbjegavam kao jež lisičinu mokraću. Idem iskoristiti atomsferiski idealan dan kako bih na kraju dana mogao ponosito sam sebi reći: Bravo, Ivane! Još jedan uspješan, do kraja ispunjen dan! Šetao si, razmišljao o košnji trave (kad smo kod košnje, ako ima netko dijelove za kosilicu da se mijenjamo), muku mučio s polimorfizmima i shvaćanjem ostatka objektne paradigme, i, kao vrhunac, napisao post! Moja malenkost vas sada pozdravlja. Drž'te se. Živjeli.

Vratih se u domenu blogova. Zapravo, nikad ni otiđoh. Uvijek sam tu negdje kao Novska oko petrokemije. Kako li ga ove tri rečenice nevjerojatno glupo zvuče. Trebao bih stisnuti backspace ili ctrl+a+delete, ili bi trebalo nestati struje, napona da budem precizniji i početi ispočetka. Eh, zato je tu UPS. Uređaj koji daje vašem računalu život i nakon što električna energija ishlapi. Ah, da. Ni oni više nisu kao što su nekad bili. Starac na placu koji u svom asortimanu nudi domaći sir i duhan po nevjerojatno povoljnoj cijeni, ispod pulta prodaje UPS - e. Vratimo se na tematiku posta. Zašto? Zbog čega, zbog koga bih korigirao post? Neće moći ove kravljim miomirisom okupane noći? Teško je pisati nakon tromjesečnice posta i nemrsa. Sve se mijenja. Ja se mijenjam, sve oko mene se mijenja. Nema više melodije Stihlove motorne pile u 2 ujutro. I još nije riječ o bilo kakvoj pili već o najjačoj iz serije. Umalo 5 KS nemiruje u njoj. Nema više mjehura slabih kapaciteta i uriniranja tokom noći. Nema više mačjeg love paradea u dvorištu mi snenom. Nema ni mene u Sisku već godina će dana. No, kada navratim, vidim kako se sve i svatko promijenio i promijenilo. Čak i moj Stari grad kao da boluje od lakšeg oblika osteoporoze. Možda je spondiloatiopatija u pitanju. Ne mogu tvrditi sa sigurnošću. No, bori se on. Neda na se. Izdurao je Turke, istrpit će i ovo. Ponavljam, sve mijenja lice, svoje naličje. Slabost postaje snaga i obrnuto. No, jedna stvar, jedna pojava koja više nije pojava, vrtoglavo dobija na moći. Srce, u ulozi glasnika, iz dana u dan donosi mi nove vijesti. Bubnja, trga, lupa kao nikada prije. Volim je, Volim Te, tako Te Volim, Jedina moja. Sretnik sam, najveći na svijetu. Imati takvo biće, takvu dobrotu, takvu pamet, znanje i inteligenciju, takav sklad i homogenost nutrine i vanjštine je golema čast malenkosti mojoj. Ma što, ma kako, ma joj, ma ne znam ni rečenicu sastaviti kada misli mi okupira. A stalno je u njima. Ona je moja misao i moja svaka emocija. Da, ljubavi, bit ću Tvoj zauvijek. To je najmanje što mogu učiniti. I ponavljam i ponavljat ću ti sve dok to ne apsorbiraš u svaku poru svog božanstvenog tijela. I ma što god drugi govorili. Posao, Ivane, karijera. To ispred svega. Dragi moji, hvala vam lijepa na savjetima, ali zajebite. Rekla bi jedna baba na kupanju: Jebeš sve dok grožđe nije obrano. A ja ću reći na to: meni bez Nje jebeni tudum (vrsta grožđa) uvijek cvjeta. Što mogu kada mi je potrebna za život, što mogu kada bih dao za Nju svoj život i svih ostalih devet, što mogu kada uživam boreći se za Njen smiješak, za Njenu sreću i zadovoljstvo, za miran joj san tokom dugih noći. Obožavam je, obožavam Te, lutkice. Evo me, buljim u tipkovnicu, ne znam koju bih misao prenio na papir, jer roje se i kote kao Kinezi kada Te spomenem. I, sada, nakon godina i godina koje su iza nas, pitam se, mogu li Te još više voljeti, srećo moja? Mogu li učiniti još nešto više? Često me prati osjećaj kao da se ne trudim dovoljno. Često poželim učiniti nešto ludo i suludo, nešto meni sasvim normalno, ostalima poremećeno kako bih Ti dokazao svoju ljubav. Nadam se da osjećaš barem komadić, barem maleni plamićak vatre moje ljubavi koja gori i suklja za Tebe zimogroznu. Žuljevi Te moji vole, vene su čuvarice rijeke krvi mi uzavrele, krvi tvoje, koja na izvoru imena srce, i dalje proizvodi melodiju: Ilva - na, Ilva - na, Ilva - na... I dok živo mi to isto srce bije, čuvam Te, branim Te, nedam Te, Volim Te, ginem za Tebe. Nisam čovjek od pera, nisam pjesnik, bitke i ratovi su za mene Viteza pa polaganim korakom odlazim bdijeti nad ljepoticom, nad suprugom mi snenom. Do tipkanja. Laku noć.

Her hands on me, it's
ecstasy. It's Heavenly, it's
God I see.

Napokon sam se vratio. Toliko puta se sjetio bloga svog, ali nikako da se uhvatim u koštac s pisanjem novog posta. No, nije samo deficit vremena i empatičnih poriva prema jednoj od najdražih lokacija uzrokovao ovako dugu stanku. Jednostavno je previše IP adresa zalazilo u moj maleni kutak svemira. Rekoh, možda duga stanka uzrokuje i prouzroči bad sector u njihovih znatiželjnim hard diskovima iliti mozgovima pa zaborave da sam ikada postojao, kao i moj blog. Također, mnogi me pitahu, većinom heterogeni, zašto ne napravim Facebook. Pa svi ga imaju, pa ovo pa ono. Jednostavno, prezirem ga. Ogromnu dozu animoziteta osjećam prema toj, kako je ono karakteriziraju, društvenoj mreži. Dok me ima, dok će ovce brstiti po Velebitu degenije, dokle god će se kiseliti kupus, Ivan facebook napraviti neće. Iako skroman i na rubu, ponekad u rukama agonije, blog je ipak moje prvo i posljednje internet utočište.

U Zadru sam bio, u Zadru sam i ostao od zadnjeg piskaranja. Tek nekoliko puta navratih u Sisak da se pozdravim sa Starim gradom, Željezničkim i ostalim mostovima, Šumicom i ostalim lokacijama gdje ostavih svoju kožu, svoju kost i svoju krv, a bogami i tjelesne tekućine. Živica kod gimnazije i dan danas nosi ožiljke radi mene i moje žute tekućine. Barem sam je redovito zalijevao. Koliko vidim, i dalje je bujna. A Zadar, predivan je, uistinu. Orgulje su čarobne, istinabog da bi i moja malenkost na pokojoj belgijskog specijalnoj bolje odsvirala, ali zvuk je samo ne loš. U daljini plavetni plašt, otoci Ugljan i Preko, tu i tamo barka, i sve to začinjeno preljevom od orgulja. Kombinacija od koje i Meštrovićevim kipovima misli i sjećanja krenu, a kamoli ne jednom labilnom programeru, Vitezu i suprugu, nepopravljivom zajebantu i sanjaru. Zatim su tu dva predivna parka koja su stvorena za svačije noge, oči i uši. Kompletna gradska jezgra je krasna. No što to sve vrijedi kada sam potomak Panonske nizine, dijete Siska, sljedbenik Starog grada i svih ostalih rezidualno melankolično depresivnih lokaliteta od kojih mi srce svaki put zastane, a nakon toga zatreperi kao krijesnica na mračnom kozjem putu između Lađarske i Šumice. Kao što rekoh, vratit ću se, ne znam točno kada, ali hoću. Obećajem. Do trenutka povratka, postoje naznake da ću otići još dalje od dalmatinskih predjela "lijepe nam naše." Vjerojtno i izvan domena i svih granica, negdje daleko na sjever, u zemlju snova mi raznolikih, a opet istih, u Norvešku. Mother North! Ah!

Što se tiče mojih osnovnih i dodatnih aktivnosti, više manje se nisu promijenile. I dalje uživam u onome što radim. Programiram, predajem mladim umovima željnim znanja, planiram, čitam, maštam, ženu volim i čuvam, i, naravno, doziram se pivom. Moram priznati da sve manje pijem ove autohtone socijalne već sam se okrenuo onom najboljem što piva može pružiti, Duvel, Gulden Draak i homogene. Pritom ne mislim na alkoholno eutaniziranje kao nekad već pravo guštanje.

A sada adio. Pozdravljam vas čitatelji mi vjerni i dragi, pozdrav svima onima kojima na trenutak narušim misli, čuvajte se i pazite na sebe. Do idućeg tipkanja, čitanja,slušanja, pive, rakije, pomrčine sunca i šetnje nagog susjeda, so long.

Svi moji vjerni komentarori i čitatelji, primite moje isprike. Znam da vam je vjerojatno svejedno, ali meni nije. Zaista mi nije drago što ovako dugo nisam ništa stavio na ovo virtualno platno. Pa da premostimo jaz i krenemo.

U tri mjeseca, koliko me nije bilo, mnogo toga se dogodilo. 23 godine života sam napunio dva dana nakon zadnjeg javljanja. Iskreno, nemam pojma kako sam ga proslavio, a nisam prespavao u nekom od haustora ili na klupici na Rokiću. Izgleda da nije bilo ništa spektakularno. Životario sam, dani su prolazili pokraj mene, kolotečina me sve više vukla u svoja njedra. Odnijela je sve ono što je odnijeti mogla, ali ne i moje planove, ideje, zamisli. Ne odustajem od svoje vizije. Mnogo toga je pokušalo i pokušava izgraditi branu na rijeci kojom plovim do svog konačnog sna, ali ništa me ne može i neće spriječiti. Već su vidljivi plodovi mojeg rada, moga uma. Jedina mi je došla krajem devetog mjeseca, nakon toga smo se zaputili u Zadar i počeli zajednički život. Pronašao sam posao, ona je pokraj mene, i nezaustavljivo, kao nikada prije grabim prema naprijed. Ovdje sam mjesec i pol, postupno se aklimatiziram na ljude, na okolinu, na novi svijet, novi početak. Ma sve je na mjestu, svaka iglica u svojoj rupici (i jedna igla u jednoj rupi wink:). Jedino što mi nedostaje je internet koji mi je sada potrebniji nego ikad prije. Kao što rekoh, dobio sam posao. Išao sam od vrata do vrata, kucajući na svaka, sa životopisom u ruci. Ma nema te informatičke trgovine, škole, učilišta ili firme gdje nisam bio. Morao sam dobiti posao i dobio sam ga. Radim kao predavač/profesor/učitelj/mentor u jednom informatičkog učilištu. Držim tri, možda će zvučati prepotentno, ali tri najteža predmeta: programiranje, php i mrežnu administraciju. Kažu đaci/polaznici da su zadovoljni, a to je ono najrelevantnije. Plaća ne hvata Boga za muda, ali može se egzistirati. Također, imao sam promociju, za neupućene svečanu dodjelu diplome. Obično mlaćenje prazne slame, no eto, događa se najčešće jednom u životu. Lagao bih kada bi rekao da me ne hvata nostalgija za Siskom. Svaka čast Zadru, divan je, Zagreb također, Dubrovnik fenomen, ali moja industrijska meka me često baci pod utjecaj kotemplacije. Šumica, Rokić, svi oni divni parkovi, MD, kladionica, Kupa ispod Novog i Starog mosta... ...i nadasve, kralj i neprikosnoveni vladar Siska, Stari Grad! Home sweet home. Vratit ću se, pa makar nakratko, a znam da će me moj zavičaj čekati.

Svi moji prijatelji, prijateljice i poznanici kojima nešto značim, nadam se da ste dobro, da ste sretni. Ja jesam, tek toliko ako nekog zanima.

Sada moram poći, ali bit će update ovog posta ili će uskoro osvanuti novi. Čujemo se. I slijedite svoje snove. Ne odustajte nikada. Svaki neuspjeh nosi sjeme još veće uspjeha. Zapamtite.

Čarobno je, svako jutro, buditi se pokraj Tebe, Jedina... Volim Te.

Until next time, bye...

Nedostaje mi moja supruga, moja ljubav, moja Jedina, moja ljutka i ljutkica, moja ljepotica, moja vještica, moja najbrižnija, moja najpažljivija, moja pljodna, moja zečica, moje SVE. Kako preživjeti, odakle crpiti snagu kada bol postane prejaka? Tako je želim vidjeti. Ma samo da je škicnem dok peče kruh, da je vidim kako elegantno šeće, da osjetim kako je to, nešto snažnije od savršenog, nešto milijardu puta iznad utopije, a u potpunom vlasništvu moje velike malenkosti... Samo na trenutak. Na rezervi snage sam, ali izdržat ću. Vjeruj mi, Jedina. Volim Te!

Krvarim tugom, ali podnosim... I tko god da me lomi, ma samo daj, masakriraj me, ali nećeš, NEĆEŠ me slomiti, jer imam Nju. Imam Tebe, Jedina. Moja si neiscrpna inspiracija, motiv u svakoj mojoj borbi, i dok si uz mene, ništa i nitko mi ne može ništa. Nitko Nam ne može ništa.

Srce mog srca, otkucaja svaka nota, svake kapi kap krvi mi ledene, sve Ti pripada, Jedina i sve je zauvječno samo Tvoje.

Zauvijek uz Tebe, zauvijek Tvoj, Vitez.



Ne zaboravi, nikada!